Andjeli čuvari – 4 priče koje potvrdjuju da postoje

andjeli čuvari

Postoje neki ljudi…ljudi andjeli čuvari, koji te iz tebi nepoznatih razloga gotive. Jednostavno te obasipaju osmesima, čine ti male ili velike usluge, smeju se tvojim šalama i obožavaju svaki milimetar, atom tvoje kože, uma, osmeha – duše. Ovo posvećujem svim mojim anđelima čuvarima. Bez Vas ne bih bio ovde, ovakav. Dođavola, možda ne bih uopšte bio.

Prijava ispita

Bilo je tmurno popodne. Sve one ptice pevalice, koje me obično raduju svojim cvrkutanjem, zaćutaše. Oblaci kao da mi se smeju od gore, ali onako podrugljivo, prostački. Svi mali-veliki ljudi koji mi idu u susret, zapahuju me zadahom truleži i prolaznosti. Čak i onaj mali kiosk u kojem radi ona, sada izgleda bled i nikakav.
Dok se vučem tmurno, razmišljam o svim sranjima koja sam u životu napravio. Ono kad sam se posvađao sa kevom i rekao joj nešto što nisam mislio, kada sam se izblamirao na faksu pred punim amfiteatrom, kada sam povredio svog anđela čuvara ljubavi, kada sam…spisak se nastavlja u nedogled. Začaran, izgubljen, vučen virom koji me vraća do vremena kad sam bio dete, kupeći usput svu prljavštinu koju sam ikada zakačio. A još sam zaboravio da prijavim ispite. Moraću da platim šest soma koje nemam.
Ulazim na glavni ulaz fakulteta, kao da mi je neko umro, a taj neko sam ja. Prilazim šalteru, pokunjen i bez nade. Objašnjavam situaciju šalterskoj službenici i gledam kerećim pogledom očekujući čudo. Vidim kako se njeno lice ozaruje osmejkom punim razumevanja. Kaže da je sve u redu i da će mi prijaviti ispite, uz malo dobrodušno prigovaranje. I uradila je to. Ispiti su prijavljeni, ja sam uštedeo pare koje nisam imao i vrteo u glavi priču. Danima sam razmišljao, kako da se odužim tom ljudskom biću, andjelu čuvaru koji mi je pomogao, iako nije morao. Nisam uspeo da smislim ništa…jedino da je se uvek setim po dobru, da sa njom popričam o njenom životu, vidim šta nju muči, kako se njena deca u životu bore i poželim sve najbolje. I to tek par godina kasnije. Ljudi se rađaju da bi druge vaskrsli.

Anđeo ljubavi

Sve je isto, monotono, bezlično. Dani se ređaju, a ja se pitam zašto se ne stope u jednu veliku celinu, svi su isti. Kao da živim na Islandu, leti, pa da noć uopšte i ne pada. Idem na faks, idem napolje, izlazim…pričam s ljudima, ne povezujem se ni sa kim, lelujam…
Neki kažu da, ako ti je suđeno da budeš sa nekim, ta osoba će se pojaviti. Ja nisam baš toliki romantik, ali neke veze me nateraju da se zapitam. Kao pijana budala, koja se dernja preko puta moje zgrade, i ja želim da me neko razume, mazi, proguta.
Kada smo se zvanično upoznali, osetio sam kako posle dugo vremena sa nekim mogu da pričam. Stvarno da pričam. Da me neko razume, čeka sa žudnjom svaku moju reč i u meni vidi nešto, što ni ja sam u sebi ne vidim – genija, lepotu, umetnost.
Pričamo satima. Ćutimo noćima. Razgovaramo pogledima i vaspitamo se dodirima. Na sedmom nebu imamo zajedničku fotelju, koju uvek uspemo nekako da podelimo – nekad meni dupe više visi, nekad njoj…skoro uvek nam je lepo.
Neću nastaviti, ali ova devojka, moj andjeo čuvar ljubavi je zaslužila nastavak, pa ako nastavka i bude, članak će biti nastavljen.

Pojedi koliko možeš

Strana je zemlja izazov za svakog čoveka. Izazov, jer ti pokaže koliko visoko možeš da letiš, ali i koliko boli kada padneš. Neprocenljivo je kada imaš neki mekani, siguran jastuk na koji možeš da se dočekaš, kada te život uhvati i tresne o zemlju krvnički.
Neko ko je drugačiji od tebe po mnogim stvarima, ali opet jedno u drugom vidite nešto što drugi ne mogu – i opet genijalnost, jedinstvenost, potencijal (neiskorišćen) i dobrotu. Šta reći o ovakvim ljudima, a ne umanjiti njihovu vrednost? Nije ni bitno kog su pola, kada postoji univerzalna povezanost, tada to ide malo više od zemlje, brate. Neko sa kim pušiš cigare i smeješ se, vozikaš se kolima ne znajući gde idete, odeš…odeš u piceriju i oboje uzmete „pojedi koliko možeš“, i oboje stvarno  pojedete i više nego što možete, zato što vam je merak da uštedite i zavrnete kuću. Naravno, ja uvek pojedem više od svog andjela čuvara, jer volim da jedem. Hvala ti.

Slušam, ne čekam da završiš

Ne znam nikoga na ovom skupu. Velika masa ljudi u odelima, ambasadori, aktivisti, razna diplomatska fela. Šetam se polunervozno i gledam s kim da probijem led. Tada se pojavljuje ona. Veseo osmeh, prijatnog izgleda i kao da me poznaje…a čekaj, poznajem i ja nju! Tako počinjem razgovor sa osobom koja ume da sluša, ne žuri nigde da pobegne, ima odlične savete i stvarno je zanima to što radim. Znaš ono kad očekuješ da će neko svakog časa da se okrene i ode nekim, kul, zanimljivijim ljudima, ali ona i dalje ostaje i opušteno prelazi nebitne teme sa tobom, sve vreme milujući prijateljskim osmehom. Još je vrednije kada znaš da među vama ne postoji nikakva seksualna konotacija i da ste samo dve duše koje su se našle – jedna koja pripada andjelu čuvaru želi da pomogne, a drugoj treba pomoć. A kada se slegne, obrnuću uloge i ja biti nečiji bezuslovni slušalac. Bar toliko mogu da učinim. „Pay it forward„, they call it.

Ovo je samo par osoba od mnogih anđela koji me u životu čuvaju. Možeš slobodno da se zahvališ nekome od svojih andjela čuvara u komentaru ispod. Ako osećaš potrebu, naravno.

Gotovo.

 

11 мишљења на „Andjeli čuvari – 4 priče koje potvrdjuju da postoje“

  1. You are a lucky man to recognize your angels and a generous one to publicly acknowledge them. I’ve had many in my life; easily recognized by me, all female, of every age, from many time periods, all dead now, some dead when we met, all still with me. This last I know from my collection of pure white feathers indicative of their presence each time I’ve been in need…sometimes unaware of that need.) A profound personal, INTERNAL, transformation has been taking place over the past year. To my surprise, this is both visible and frequently commented on by family members, friends, even my therapist and psychiatrist. I attribute my internal transformation as being a direct result of meeting a living and unlikely guardian angel. We are not of the same age, gender, ethnicity, educational level, or even from the same continent. And yet. The Universe and whatever gods or goddesses you may believe in were smart enough and kind enough to ensure I met him. Blessed be.

    1. A profound transformation is a sign of a new era in your life. Perhaps just lay back and see what it has in store for you. If my paradigm of balance in life is true, then a very prosperous period might be a successor to a calmer and contemplating one which is behind you.
      Maybe our guardian angels know each other? Let us know if you find out.

      1. I am sure you are correct in that a new era has begun for me. I can’t wait to see what happens next! I find balance comes and goes in my life. The difficulty in maintaining a balance is often in direct proportion to my resistance to change. I do, however, understand it’s importance and value the rewards when achieved. Hmmm. Interesting question. I look at „impossible“ as „I’m possible“. Other people will say „Anything’s possible.“ Not sure I’d share if I find out our guardian angels are acquainted. I don’t share treasures. 😈It is a flaw I don’t work on. 😇🍀

  2. Večeras sam se prvi put zahvalila svom najvećem anđelu čuvaru – onom koji mi je dodeljen i kome sam dodeljena još na rođenju (iako sam morala da je probudim iz sna zbog toga… da ne bih kasnije zaboravila). Hvala anđelu čuvaru koji me motiviše da radim ovakve esencijalne stvari. Koji me čuva, ali samo od lošeg. Onom koga sam izabrala i koji je izabrao mene. Hvala ti; znam da nije lako imati na brizi ovakvog retarda. 🙂

  3. I am at the mercy of google translate. In american English destined, assigned, and chose have different meanings. By what means do you suppose we „find“ or „become aware of“ our guardian angels? Destiny? Chance? Choice? Would love input from any or all readers. Thank you.

    1. I was waiting for others to answer, since I do not think I actually know. But I’ll try.
      My opinion is that we meet certain people in our lives who challenge us and make us grow, and others, who help us replenish our body and spirit, so we can go and face the challenges again, and again and again.
      That’s why I think guardian angels are so important and deserve recognition.

    2. I think the situations in which we are in need of guardian angels are the ones that make us become aware of the ones we’ve had all along. On the other hand, there are people who we start to perceive as guardian angels because they’ve helped us when we needed it the most (like that woman helped the author in the first story). However, it may be wrong to call them „angels“. They are but wonderful ordinary humans, just like you and me. And it’s not about chosing, it’s more about deserving them.
      P.S. sorry for the late response 🙂

  4. I appreciate your response and find your opinion sound. What is your opinion on how angels actually come into our lives in a way that allows us to identify them? Do you think it is simply „destined“? Can it be that angels are „assigned“ to humans? Do humans „choose“ a guardian angel? Interested in feedback.

    1. Yes. I think they don’t come into our lives, because I believe it’s not only about us. Those „angels“ are in need of helping somebody, as much as we need to be helped. Then, they have their „angels“ and it all intertwines in perfect harmony, so that everyone gets what they require. I do think we choose them, and our hearts guide us during that process.
      Do you agree or disagree?

  5. Interesting concept, the idea that angels are in need of helping somebody. You poetic phrasing about a choosing that is guided by our hearts is exquisitely expressed. I suppose I agree in principal. Thank you for a most interesting conversation.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *