Kupovanje mirnog sna SMSom

sms-akcija

U poslednje vreme, Srbija kao da je postala najvelikodušnija nacija u celom univerzumu. Razne male Jovane, Andreji, Nikole i Mladeni se pojavljuju kao pečurke posle kiše, shvativši da poziv na pomoć preko SMS-ova i žiro računa zaista pali. Odlučivši da stvar uzmu u svoje ruke, roditelji i poznanici pokreću neku vrstu medijske kampanje, pokušavajući da dopru do što većeg broja ljudi i tako ostvare svoj cilj – da izleče svoje dete, prijatelja, supruga ili – sebe.

E sad, ono što je sva zanimljivost ovog fenomena je sledeće:
Zašto ljudi u Srbiji, gde većina živi blizu granice siromaštva i daleko ispod granice svakog dostojanstva, imaju potrebu da doniraju novac za nekoga koga uopšte ne znaju. Da bismo odgovorili na ovo pitanje, posavetovaćemo se sa čuvenim beogradskim psihijatrom, Dr Pištalicom.

Mi: Dr Pištalica, hvala što ste odvojili vreme.
Dr: Nikakav problem.
Mi: Doktore, možete li nam odgonetnuti misteriju krajnje siromašnih ljudi, koji ipak šalju poruke da pomognu drugima, iako ti drugi verovatno imaju puno više para i srećnije živote?
Dr: Da. Zanimljivo pitanje. Biću kratak – glavni uzrok ovakvog ponašanja je ukorenjen u primitivnoj religioznosti srpskog čoveka. Naime, Srbin se podsvesno vodi prema 10 Božijih zapovesti. Ima potrebu da pomogne. A ako je neko, da izvinete na izrazu, već toliko „u kurcu“ onda mu ne preostaje puno mogućnosti da svoju velikodušnost pokaže.
Recimo da se ljudi vode lenjošću da učine nešto značajno u sopstvenom životu, pa se teše misleći kako su nekome pomogli jednim SMSom. Iako se mnoge ovakve kampanje završe bez uspeha i te pare odu ko zna kome, ovaj vid donacija je sve popularniji, dok dezorijentisano srpsko stanovništvo polaka srlja u ambis apatije i depresije.
Mi: Hvala vam doktore.

Kao što vidite, stvar je patološke prirode. Ljudi pomažu iz sebičnih razloga, a ne zato što žele nekome da pomognu. Naravno, usled nerazmišljanja o tome, većina ljudi je ubeđena da to radi iz plemenitih pobuda, iako je realnost daleko morbidnija.
Sada ćemo se osvrnuti na dva tipa kampanja na našem socijalno-društvenom nebu.

Pomozite malom Andreju

Tragično. Rak, tumor, metastaza i neminovna smrt ukoliko se hitno ne operiše. Šokantna fotografija izraslina, šavova od prethodne operacije, uplakanog mladog borca i njegove izmučene porodice.
Sve je legitimno, ali i predstavljeno na način koji najviše apeluje ljudima. Kada čovek ugleda ovu priču, u njemu se odmah budi žalost, empatija i želja da pomogne. Jedini parametar koji odlučuje da li će mali borci preživeti jeste koliko su njihovi bližnji vešti u marketingu, promociji i zalaganju za sebe.
Početna infrastruktura je dobra i mislim da je ovo jedini pravi način na koji mali borci mogu doći do humanitarne pomoći.

Pomozite Andriani

Glavni diseminator poruka na mrežama – Andriana

Prelepa, mlada devojka, kojoj bi svaka pozavidela na lepoti traži pomoć. Na slikama koje deli po mrežama nalazi se njena slika na kojoj izgleda kao da joj se ništa nije desilo. Divna, nasmejana, sređena. Pa ne ide tako Andriana. Ljudi hoće patnju. Hoće bol. Slika na kojoj izgledaš srećnije od 99% njih sigurno neće u njima probuditi razumevanje i samilost, već radije sujetu i nemar.
Savet. Podeli svoju nesreću, nek se nesrećna srpska glava makar malo odvoji od svog sumornog života, posmatrajući tuđi život koji se trenutno čini sumornim. Neka u poređenju sa tobom oni izgledaju kao da su jebeni bogovi.
Tada će novac početi da pristiže i postići ćeš svoj cilj pre nego što trepneš. Da li sam surov? Ti reci meni. Reći istinu u današnje vreme i to o ovako škakljivoj temi, iziskuje određeni nedostatak skrupula.

Ali, ako ovo makar nekome pomogne da sačuva i poboljša svoj život, super. Ako nekome pomogne da prodre u tananije skrivene motive koji stoje iza naših postupaka, sjajno. A ako nekome ovo smeta, ako ga tera da poželi da me ubije…odlično. Znači da sam pogodio žicu.

Gotovo.

3 мишљења на „Kupovanje mirnog sna SMSom“

  1. Harsh look at human generosity. Probably with merit. I’m lucky to have people in my life who get genuine joy from giving. It is those who have been without who consider it a blessing to be in a position to share. (Even if it is little). Those who are well-off can’t appreciate a warm coat or blanket. They are the people that give to show off rather than to relieve suffering in others. Hurray for the true givers. It hurts to think they can be gamed by devious marketers & underhanded promoters.

    1. I noticed that because it started happening more and more lately. Almost as if it’s a big puppet show, where we get to choose about who lives and who dies. The better marketeers live – the ones who don’t advertise – die.
      There are numbers of sick kids in Serbia. Why we have to to it this way is beyond my reach. The matter has to be institutionalized if we don’t want to turn this thing into a twisted reality show.
      I get your point and I do enjoy giving, but it seems wrong to me that people lives are on the market, and I have to choose the best campaign, not the ones that actually need it the most.

      1. In USA, I only give to charities where money goes DIRECTLY to those for whom it is intended. If so-called fundraising includes „administrators fees“ I don’t give. To me, that is a red flag indicating someone is skimming money off the top. As to twisted reality show, we have many examples in many countries reminding us that humankind has not progressed much since days of Rome’s Circus, Circus. When will we ever learn? I admire your willingness to address this on a world level. I tell myself I do what I can, then you make me wonder if this is a lie I tell myself to let me off the hook for not doing more. Hmm. You’ve got me thinking again. :/

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *